Kao i sva djela Elif Shafak, i ovaj je roman natopljen sveopćom empatijom, nježnošću i razumijevanjem za one koji su odbačeni, ranjeni i istisnuti iz društva. Premda progovara o važnim i mučnim temama, 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu djelo je ispisano nevjerojatno prohodnim, na mahove liričnim stilom. Možda ga je najbolje opisao Juan Gabriel Vasquez rekavši: „Nekoliko romana živi u ovome i svaki je od njih dirljiv, velikodušan i elegantno ispisan.“ Znanstvenici su dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srca mozak ponekad radi još nekoliko minuta. Nakon što je brutalno ubijena i bačena u kontejner, Leila se, iz minute u minutu, prisjeća dijelova svojega prerano zaustavljenog života. Iz isječaka njezinih sjećanja slaže se priča od njezina djetinjstva do smrti, a osnovni narativ upotpunjuju priče Leilinih prijatelja, mahom ljudi koji su, kao i ona, na društvenoj margini i osuđeni da jednom završe pokopani bez spomenika i imena – na Groblju samotnika.